Kad pomislimo na gladijatore, odmah nam na pamet padne povijesna drama Ridleya Scotta s Russellom Croweom u glavnoj ulozi. Ovaj film prikazuje kako u arenu ulaze samo na silu, gladijatori nisu ni na koji način obučeni, već su odmah prisiljeni na borbu. Sakupili smo 13 činjenica koje razotkrivaju te mitove i bacaju svjetlo na to kako su gladijatori zapravo živjeli i borili se.
- Sam naslov, “Gladijator”, otkriva osnovnu tehniku borbe. Latinska riječ prevodi se kao “mačevalac”, što pak dolazi od riječi gladius, što znači “mač”. Doista, gladijatori su rijetko sudjelovali u borbi prsa u prsa. Obično su u arenu ulazili naoružani.
- Gladijatori su bili podijeljeni u skupine, prema svojoj vještini i stilu borbe. Klasifikacija je napravljena prema njihovoj karijeri, razini vještina i iskustvu. Najpopularniji su bili thraeces i murmillones. Oni su bili ti koji su se borili mačem i štitom. Postojali su i konjanici, koji su jahali konje, i essedarii, koji su nastupali u kolima. Neobičniji su bili dimachaerus, koji je vitlao s dva mača odjednom, i retiarius, koji je imao na raspolaganju mreže i trozupce.
- Karijera gladijatora nalikovala je putu modernog profesionalnog sportaša. Uglavnom su živjeli i trenirali u posebnim školama — ludi gladiatorum. Uvijek su bili pod budnim okom svojih upravitelja — lanistae. Oni koji su odlučili postati gladijatori dobrovoljno su potpisali ugovor. Obično ih je ovoj ulozi privlačila mogućnost da postanu poznati i osvoje novčanu nagradu. Robove i druge muškarce koji su postali borci ne svojom voljom birale su gladijatorske škole namjerno u tu svrhu.
- O gladijatorima se jako dobro brinulo. Unatoč oštroj disciplini, borci su bili dragocjena imovina menadžerima, pa se pažljivo pratilo njihovo zdravlje i prehrana. Dnevna prehrana gladijatora sastojala se od ječma, kuhanog graha, juhe od mesa, zobenih pahuljica i suhog voća. Vjerovalo se da ova dijeta jača tijelo i povećava izdržljivost. Gladijatori su također primali redovite masaže i liječničke preglede, što je ublažilo strogost njihovog režima treniranja.
- Gladijatori su bili toliko popularni među ženama da su njihove obožavateljice imale svoje ime. Rimski satiričar, Juvenal, nazvao ih je ludiae, što se otprilike prevodi kao ‘djevojke za obuku’.
- Posebno su poznati bili ljevoruki gladijatori. Njihovi desnoruki protivnici bili su izrazito obeshrabreni napadačevim pristupom tijekom borbe i mogli su biti izbačeni iz ravnoteže napadom ljevicom. Zbog toga su se ljevoruki gladijatori često naširoko reklamirali prije nastupa.
- Neki su gladijatori bili bogati. Za pobjedu u dvobojima dobili su palminu granu i nagradu organizatora. Izvanredni borci imali su priliku tražiti lovorovu krunu i novac od zahvalne gomile, dok su oni koji su bili gladijatori protiv svoje volje mogli čak osvojiti dragocjenu slobodu. Obično su borci novac i darove zadržavali za sebe i zbog toga su mogli steći pozamašno bogatstvo. Neke Rimske zvijezde tražile su posebno visoke honorare. Toliko da je car Tiberije ponudio nekolicini umirovljenih gladijatora po 100.000 sestercija za povratak u arenu. I car Neron dao je gladijatoru Spikulu značajnu imovinu, kao i vlastitu rezidenciju.
- Gladijatori su imali svoje “sindikate”. Iako su se redovito morali boriti do tragičnog kraja, borci su sebe smatrali bratstvom, a ponekad su se organizirali i u sindikate, odnosno “upravne odbore”. Između ostalog, te su skupine imale svoje izabrane vođe. Kad bi gladijator pao u borbi, “sindikat” je osigurao dostojanstven oproštaj od “kolege” i pobrinuo se za spomen natpis u čast njihovih postignuća u areni. Ako je poraženi gladijator imao ženu i djecu, članovi sindikata pobrinuli su se da obitelj dobije novčanu naknadu.
- Nisu samo muškarci mogli biti gladijatori. U bitkama su povremeno sudjelovale i žene. Na primjer, u drevnom gradu Halikarnasu vodila se bitka između dvije ratnice po imenu Amazonka i Ahilija. Međutim, postoji mišljenje da su takve bitke bile jednostavno dobro pripremljene predstave za cara.
- I među carevima je bilo gladijatora. Same bitke bile su jednostavan način da se pridobije ljubav naroda, no neki su vladari otišli i dalje, te izravno sudjelovali u njima. Na primjer, carevi Tit, Hadrijan i Kaligula borili su se u areni. Vjerojatno je, međutim, da su se te bitke vodile u strogo kontroliranim uvjetima, ili s tupim oštricama.
- Gladijatorske igre osmišljene su kako bi odvratile pažnju šire javnosti carstva od unutarnjih problema. Suvremenici su ih procjenjivali na različite načine. Neki su tvrdili da su igre odražavale tipične Rimske vrline — izdržljivost, hrabrost i vještinu u borbi. Drugi su pak smatrali da se radi samo o opsjednutosti “kruhom i cirkusima”. Prema tumačenjima modernih učenjaka, gladijatorske igre vjerojatno su bile sredstvo društvene kontrole. Oni su odvraćali pažnju ljudi i sprječavali ih da shvate pravi pad rimske metropole.
- Obrazovana elita Rimskog Carstva protivila se borbama gladijatora, ali ne iz humanitarne brige za same gladijatore. Naprotiv, vidjeli su ih kao beskorisne članove društva i posve dostojne takve sudbine. Nezadovoljstvo je bilo zbog utjecaja koji su borbe imale na gledatelje. Rimska elita smatrala je takve zabave ponižavajućim i odrazom moralne lijenosti društva.
- Gladijatorske igre zabranio je Konstantin Veliki 325. godine n. e. uz tvrdnju da im nije mjesto “u vrijeme građanskog i kućnog mira”. Nadalje, postoje dokazi da je takva zabava jednostavno postala preskupa. Umjesto da se bore, nadobudni gladijatori poslani su u rudnike kako bi se osigurala stalna opskrba radnom snagom.