Juliane Koepcke jedina je preživjela zrakoplovnu nesreću LANSA-e na letu 508 u Amazonskoj šumi 1971. godine. Sa 17 godina pala je sa 3000 metara vezana za svoje sjedalo i izdržala 11 dana sama u džungli prije nego što je konačno spašena.
Poznavanje džungle pomoglo je Juliane da preživi.
Juliane Koepcke, rođena u obitelji Nijemaca 1954., odrasla je u Peruanskoj džungli, okruženju iz kojeg je kasnije morala pobjeći. Otac joj se proslavio kao zoolog, dok joj je majka bila znanstvenica specijalizirana za proučavanje tropskih ptica.
Zajedno su uspostavili biološku istraživačku stanicu pod nazivom Panguana, s ciljem dubljeg uključivanja u raznoliki ekosustav bujne prašume. Odrastajući na postaji, Juliane je sebe opisivala kao “dijete džungle”, stekavši duboke uvide u život u prašumi.
“Puno sam naučila o životu u prašumi, da nije previše opasno,” ispričala je za BBC 2012. “To nije zeleni pakao kako svijet uvijek misli.” Na kraju su joj saznanja koja je stekla pomogla da preživi.
Njihov se zrakoplov razbio u komadiće.
Večer prije tragičnog leta, Juliane i njezina majka sudjelovale su na ceremoniji mature u Limi, glavnom gradu Perua. Željni povratka kući za Božić, osigurali su mjesta na letu zakazanom za 24. Decembar s problematičnom zrakoplovnom tvrtkom LANSA.
Ubrzo nakon toga, zrakoplov je počeo podrhtavati, a snažna munja udarila je u desno krilo zrakoplova, odmah potjeravši zrakoplov u brzo spuštanje prema zemlji.
Juliane je odjednom shvatila da je izvan zrakoplova. Doživjela je slobodan pad, pričvršćena za njihovu klupu za sjedenje, obješena na petama. Jedini zvuk koji se čuo bio je tihi šapat vjetra.
Njihov se zrakoplov razbio u komadiće otprilike dvije milje iznad tla. Kad se sljedećeg dana probudila, Juliane je zagledala u baldahin. Njezina početna misao bila je: “Preživjela sam pad zrakoplova.”
Juliane je procjenjivala svoje ozljede na tlu džungle, osjećajući se vrtoglavo i dezorijentirano. Sumnjala je na potres mozga, slomljenu ključnu kost te posjekotine na ramenu i potkoljenici. Kasnije nije mogla pronaći mamu i shvatila je da je potpuno sama.
Njezina majka, ljubiteljica životinja, svoju je kćer opremila znanjem kako bi je spasila. Unatoč zbunjenosti, Juliane je prepoznala zvukove žaba i ptica oko sebe iz Panguane, shvativši da se nalazi u istoj džungli.
Nije bila daleko od kuće, no jedno pogrešno skretanje moglo bi je odvesti dublje u nepreglednu prašumu, najveću na svijetu. “Gotovo da nema ničega što me moji roditelji nisu naučili o džungli. Samo sam ovo saznanje morala pronaći u svojoj glavi zamagljenoj od potresa mozga.”
Odlučila je slijediti rijeku.
Napokon je uspjela napustiti svoje zrakoplovno sjedalo i krenuti naprijed, naslijepo posrćući. Iz aviona je slučajno naletjela na paketić bombona i krenula za rijekom kako su je roditelji učili.
Provlačenje kroz Amazonu tijekom kišne sezone značilo je neprestanu kišu, zbog čega je bilo nemoguće zapaliti vatru ili pronaći jestivo voće zbog vlage.
“Veliki dio onoga što raste u džungli je otrovano, pa držim ruke podalje od onoga što ne prepoznajem”, napisala je Juliane. Četvrtog dana, Juliane je naišla na nevjerojatan prizor: tri putnika, još uvijek vezana za svoja sjedala, djelomično zatrpana udarom.
Napokon su je pronašli lokalni ribari.
Nakon dana samotnih šetnji džunglom, nada se pojavila kada je iza zavoja rijeke ugledala malu kolibu s krovom od palminog lišća.
Unutra je otkrila limenku benzina. Njezina rana na ramenu, zaražena crvima, potaknula ju je da je polije benzinom, prisjećajući se kako je njezin otac liječio obiteljskog ljubimca.
“Bol je bila intenzivna dok su crvi pokušavali ući dublje u ranu. Izvukla sam oko 30 crva i bila sam jako ponosan na sebe. Odlučila sam tamo provesti noć”, rekla je.
Sutradan se probudila uz zvuk muških glasova i požurila iz kolibe. Zahvaljujući lokalnim Peruanskim ribarima, konačno je spašena.
Na kraju je nastavila i studij biologije.
Juliane je nastavila studij biologije i na kraju stekla doktorat. Vrativši se u Panguanu, usredotočila se na pisanje svoje doktorske disertacije, usredotočujući se na šišmiše. Nakon očeve smrti 2000. godine preuzela je ulogu ravnateljice istraživačke postaje. Stanicu je opisala kao svoje “svetište”, slično kao što je to bilo za njezine roditelje.
Unatoč otkrivanju svrhe u svom životu i karijeri, nesreća i njezine posljedice zadržale su se u njoj kroz desetljeća.
“Naravno da sam imala noćne more dugo vremena, godinama, i naravno da se tuga zbog smrti moje majke i smrti drugih ljudi uvijek iznova vraćala”, rekla je. “Misao — zašto sam ja jedina preživjela? — proganja me. Uvijek će.”