Tijekom života susrećemo mnoge ljude koji nam ostavljaju neprocjenjive lekcije i obilježe nas kao pojedince. Nažalost, kako starimo, ta se bliskost može izgubiti i, odjednom, izgubimo pojam o tim ljudima koji su nekad bili tako bliski.
Juan Jonsson rođen je u Švedskoj u Martu 1973. Te iste godine, u Septembru ili Oktobru, njegova se obitelj preselila u Cochabambu, gdje su živjeli do njegove 6. godine. U to je vrijeme Ana Jiménez, koja je tada imala 31 godinu, pomagala je brinuti se o Juanu i njegovoj braći i sestrama, dok su njihovi roditelji obavljali posao koji je obitelj doveo u Boliviju.
“Ostala sam s Juanitom, imao je šest mjeseci, bio je privržen. Kasnije, kad je odrastao, trčao je gdje god sam ja bila. Ja sam ga zvala ‘moj Švedski čolo’, a on mene ‘moja nana’”, ispričala je Ana drugim medijima.
U intervjuu za Činjenice, Juan kaže da je iskustvo odrastanja u Boliviji oduvijek bilo dio njegove osobnosti. “Svaki put kad se predstavim, uvijek počinjem s činjenicom da sam odrastao u Boliviji, da sam iz Cochabambe, to je dio mog identiteta kao osobe, od mojih prvih godina tamo”, kaže. Kako su godine prolazile, Juanova se obitelj na kraju vratila u Europu, gdje se kasnije nastanio u Fuengiroli u Španjolskoj.
I upravo je u Europi odrastao i razvijao se kao pojedinac, u svojevrsnom “mjehuriću”, kako ga sam definira, budući da unatoč tome što nikada nije izgubio kontakt s korijenima koji su definirali njegov identitet, mogućnost povratka nije nastao ni u Latinskoj Americi. Ipak, za djetinjstvo ga vežu lijepe uspomene. Juan komentira: “Ana je oduvijek bila dio naših života jer se uvijek pojavljuje u svim albumima fotografija koje imamo iz Bolivije.”
Tek prije 4-5 godina ukazala se prilika za traženje Ane, pa se u to vrijeme ukazala prilika za prisustvovanje kongresu u Limi u Peruu. “Kad sam bio tamo, kad sam se vratio u Južnu Ameriku, mislim da je u mojoj duši bilo mnogo stvari koje su se počele aktivirati, vidio sam da je Peru preblizu Boliviji”, objašnjava. “Imao sam dva slobodna dana i otišao avionom za La Paz; U La Pazu sam otišao autobusom preko Anda do Cochabambe.”
Kad je stigao u Cochabambu i posjetio razna mjesta u gradu koja su mu kovala uspomene iz djetinjstva (poput njegove stare škole ili glavne tržnice), javila se želja da pronađe svoju dadilju. “Kao rezultat ovog prvog putovanja koje je otvorilo mnoge stvari u meni, pokrenula je tu potrebu koju imam, a to je da upoznam Anu”, rekao nam je.
Nakon dugog procesa, uglavnom podržanog majčinim kontaktima i njezinim neumornim pitanjima kako bi saznao gdje se nalazi njegova dadilja, gospodin Jonsson ju je konačno uspio locirati u gradu Yacuiba, pograničnom gradu između Bolivije i Argentine. Zahvaljujući trudu svoje majke, Juan je čak uspio dobiti i telefonski broj Daniela, Aninog sina, a kasnije se ukazala prilika da se vrati u Boliviju, ovaj put s velikim ciljem ponovnog susreta sa svojom dadiljom.
Njegov prijatelj imao je projekt u Santa Cruzu, otprilike 544 kilometra od Yacuibe, pa mu se Juan odlučio pridružiti i, zajedno s još dvoje prijatelja, odlučili su otići u Anin dom na noć. “Stigli smo u Yacuibu u 6 ujutro”, kaže nam, “Daniel je samo rekao svojoj majci da dolazi posjetitelj, ali joj nikada nije rekao tko […] i tada je došlo do ponovnog susreta s njom.”
Gotovo kao da je to bila sudbina, ponovni susret s Anom bio je vrlo lak. Prema g. Jonssonu, viralnost ove priče je posljedica niza velikih slučajnosti. Prema njegovom mišljenju, bila je slučajnost da je pronašao ne jednog, već tri prijatelja koji su mu pomogli da uživa u trenutku s Anom, a da to nije morao sam snimiti, a bila je i slučajnost da je video koji je objavio na TikToku postao viralan tijekom u isto vrijeme kad i njegov let kući.
Kad ga pitamo što misli o podršci koju su milijuni pratitelja dali njegovoj priči, kaže nam da mu je još uvijek teško razumjeti društvene mreže, no kaže: “Na kraju mi ostaje […] nešto Ono što mi se sviđa je da je to priča koja na kraju govori o počasti i zahvali nekome. I čast i hvala nekome dok je živ. I mislim da na tome ostajem, da je to moglo inspirirati ljude”.