U prosjeku je svaki treći učenik maltretiran od strane vršnjaka, prema službenoj statistici. U isto vrijeme, veliki broj slučajeva zlostavljanja ostaje izvan vidokruga vlasti. Često ni roditelji ne slute da dijete ima problema. Što je još gore, grde ih zbog loših ocjena i izostanaka, a da uopće ne shvaćaju pravi razlog promijenjenog ponašanja.
Sve je počelo kada sam krenula u 5. razred nove škole
Polazište je bila socijalna anketa u novom razredu: tko ima dva roditelja, a tko jednog. Prišla sam razrednici unaprijed i zamolila da se ne fokusira na mene. Ona je pristala, a tijekom razgovora je jasno pitala: “Tko živi sa skrbnicima?” Svi su šutjeli, pa tako i ja. Prišla mi je i rekla: “Zašto ne digneš ruku, jer živiš s tetkom?” Naravno, začuo se prijateljski dječji smijeh. Nekoliko tjedana upirali su prstom u mene i glasno raspravljali o tome da nemam roditelje. Srećom, nitko nije znao da mi je otac umro, a majka me je stjecajem okolnosti bila prisiljena napustiti.
Bilo je prokleto neugodno. Čak i mnogo godina kasnije, dok sam bila na fakultetu, još uvijek sam zadrhtala svaki put kad bi netko iz socijalne službe javno progovorio o mom statusu. Iako se tome, naravno, više nitko nije smijao.
U školi je situaciju dodatno komplicirala činjenica da sam uvijek bila odlična učenica i svaki put sam dizala ruku, čak i kad je učiteljica postavljala retorička pitanja. Naravno, podugačkom popisu uvredljivih nadimaka dodao je još jedan – Botanka. Usput, ni na fakultetu mi nije išla na ruku želja da sve radim prije svih i bolje od svih drugih: među kolegama nisam imala prijatelja.
Kolege iz razreda sakrivali su mi stvari i svu moju hranu
Osjećala sam se kao junakinja filma “Scarecrow”.
Ja, nažalost, nisam imala priliku kupiti lijepi ruksak, pa sam išla sa starom aktovkom moje sestrične. Moj brat je bio 11 godina stariji od mene. Ruksak mu je izgledao prikladno – svi su mu se smijali. Bacili su ga na visoki ormar, odakle ga nisam mogla izvući, čak ni da sam stajala na stolici. Iz njega su izvukli bilježnice, udžbenike, olovke i razbacali ih po uredu. Do 7. razreda počela sam ostavljati ruksak na ulici i ići u školu bez torbe.
Nažalost, tako nešto nije bilo moguće napraviti s još jednim “simbolom” mog djetinjstva – trenirkama koje su ličile na muške trenirke i bile posvuda skupljene u podmukle nabore. Već sam rekla da nemam mnogo novca, pa mi nije ni padalo na pamet tražiti od staratelja da mi kupe drugu odjeću.
Kad sam prvi put došla na sat tjelesnog u ovome, htjela sam u zemlju propasti: svi su se smijali. Čak i djevojke. Nisam više išla na tjelesni (svima sam lagala da sam išla), a na kraju tromjesečja sam dobila pošteno batinu od tete za ovo, ali nisam rekla istinu, ali sam morala. Sigurna sam da bi kupili drugu sportsku odjeću, ali mene je bilo sram priznati. Još uvijek mi nije jasan razlog srama. Općenito, do kraja godine išla sam na tjelesni u trapericama i dobivala od profesora tjelesnog, ali nitko se nije smijao.
Treća – i posljednja – epizoda. Jednog od “lijepih” dana, gubitnik i nasilnik koji je sjedio na posljednjoj klupi, baš za vrijeme lekcije, prišuljao mi se i zabio mi žvaku u kosu. Odjednom sam briznula u plač, čini mi se prvi put pred svima. Učiteljica me pustila kući i vikala je na prijestupnika. Nitko nije došao u školu da to riješi, nitko mu nije obećao da će ga udariti po ušima – ukratko, osjećao se nekažnjenim. Morala sam napraviti visoki rep ili pletenicu tako da ništa ne strši, jer je kosa na vrhu glave bila uništena i odrezana: nisam mogla ukloniti žvakaću gumu.
10 godina nakon mature, pronašla sam osobu koja je to uradila na društvenoj mreži i napisala: “Bok Sjećaš li me se?” Naravno, nisam mogla odoljeti i pitala sam: “Sjećaš li se da si mi stavio žvakaću gumu u kosu? Rekao je “Ne” i stavio nekoliko nasmijanih emotikona. Tako sam saznala da stvar koju je netko urezao u sjećanje za cijeli život, u duši drugoga možda neće ostaviti nikakav trag.
Školu sam završila s medaljom, a fakultet s pohvalom
Maltretiranje je prestalo početkom 9. razreda, kada je ispit bio na nosu. Nitko nije htio završiti školu sa lošim, a mene su smatrali najpametnijom. Naravno, bila im je potrebna moja pomoć – i ja sam je pružila. Netko mi je čak poslao poruku “hvala” nekoliko godina kasnije.
Školu sam završila sa srebrnom medaljom, jer sam se točno sredinom 10. razreda iz obiteljskih razloga preselila živjeti na selo kod bake. Zbog zlosretnog srebra sam čak uzela u ruke i škare, što se jasno vidi na gornjoj fotografiji. Srećom, radilo se o vrlo laganom samoozljeđivanju, doslovno ogrebotinama. Samo što je škola bila nova i u početku nisam mogla odgovarati na sate jer je bilo strašno: odjednom bi me netko opet osudio ili vidio da nosim stare traperice i počeo bi se smijati. Taj strah mi je, nažalost, ostao do danas. Nikakva ga logika ne može pobijediti.
Tada sam odlučila da odnosi među ljudima budu ekonomski korisni: ti meni, ja tebi. Stoga sam se trudila dobiti najbolje ocjene kako bih ih u slučaju bilo čega mogla zamijeniti za “sigurnost”. Na sveučilištu nije bilo trolova ni nasilnika, ali refleks je ostao: još uvijek sam nervozan kad nešto ne mogu napraviti savršeno. Valjda zato imam crvenu diplomu, a i druga je crvena.
Mnogo je stvari na popisu čime sam htjela obrisati nos svojim školskim nasilnicima:
- knjiga objavljena o vlastitom trošku i druga knjiga, koja će izaći za nekoliko mjeseci (već je plaćena od države);
- nekoliko pobjeda na međunarodnim i Ruskim književnim natjecanjima;
- više od desetak objava u časopisu za književnost i umjetnost;
- samostalno izborena i implementirana bespovratna sredstva od države;
- nekoliko certifikata različitih tečajeva – od programiranja do crtanja;
Mislim da ne bih imala unutarnje snage za sve ovo da u mom djetinjstvu nije bilo djece trolova. Stoga sam im donekle i zahvalan.
Sada probleme pokušavam riješiti uz pomoć psihologa
Tri godine nakon fakulteta odlučila sam se obratiti psihologu. Problem je bio čudan i nisam ga povezivala s maltretiranjem u školi: bilo mi je teško posjećivati mjesta s puno ljudi. Bila sam izgubljena, sramežljiva i češće sam se na ulazu okrenula i otišla.
Psihologinja je rekla da tinejdžeri organiziraju “čopore” i da im je važno biti dio grupe, a ne samodostatna osoba. Kao dijete nisam bila primljena ni u jedan od “čopora”, pa nisam mogla proći ovu fazu i prijeći u onu sljedeću, kada više nije bitna grupa, nego sama osoba – način na koji je.
Nakon prvog razgovora sa stručnjakom, mogla sam jahati konja gotovo bez uzbuđenja (bilo je – o moj Bože! – ogroman broj ljudi i džokeja početnika), pa čak i letjeti u vrućem zračni balon s nepoznatim pilotom.
Općenito, tri puta sam posjetila psihologa – pokazalo se da je to sasvim dovoljno i postalo je jasno: da biste se nosili s problemima, morate učiniti više od onoga što se čini strašnim. Također nije bilo suvišno savjetovati me da se stalno podsjećam da nisam bespomoćna učenica, već mlada žena koja, ako želi, može i sama naletjeti na prijestupnike. Djeluje ako to ponavljate poput mantre.
Iako bi bilo još bolje da je prije mnogo godina bila barem jedna odrasla osoba koja bi shvatila da sam u teškoj situaciji. Nažalost, takve osobe u mom djetinjstvu nije bilo.
U ime bivšeg učenika trećeg razreda, želim se obratiti roditeljima: zapamtite da ako dijete iznenada počne bježati s nastave ili čak dobivati trojke, to ne znači da je loše. Možda vam jednostavno ne može priznati nešto što smatra sramotnim.